KOLAJNA XI | THE NECKLACE XI |
Tin Ujević | trans. Richard Burns & Daša
Marić (from Croatian) |
Blaženo jutro koje padaš u svijetlom slapu u tu sobu, već nemaš rane da mi zadaš, poćivam mrtav u svom grobu. Možda ćeš ipak da potpiriš pepelom iskru zapretanu - jer evo, trome grudi širiš čeznućem suncu, jorgovanu. Dijeliš mi neke tine slasti kad o tvom zaru vidim knjige na polici - i cijeli tmasti vidik te sobe pune brige. Za mene ipak nešto fali u ovoj uzi bez raspeća, na dragoj usni osmijeh mali, u čaši vode kita cvijeća. Blaženo jutro koje padaš sa snopom svjetla u tu sobu, već nema smrti da mi zadaš, no vrati ljubav ovom Jobu. |
Blessed morning, you cascade Roaring lightfalls in this room. How can pain make me afraid, Dead already, in my tomb? Well, perhaps you can ignite Buried sparks from ash and dust Since the lilac and the light Still swell longing in your breast. When I lift your veil, you show Lines of quiet, forms of grace In shelves of books, row on row - Then the whole rooms careworn face. Yet, theres something still I miss From this crib without a cross, A smile on darling lips, the kiss Of flowers in a waterglass. Blessed morning, while you dress This room in your translucent robe, I have no fear of deaths caress. Only give love back to this Job. |
Copyright © Tin Ujevic: transl. copyright © Richard Burns & Dasa Maric 2006